Poziv na pokajanje rijetko je glas ukora, već je radije to brižna molba da se okrenemo i ponovno usmjerimo prema Bogu. To je poziv brižnog Oca i njegovog Jedinorođenog Sina da budemo više nego što jesmo, da posegnemo prema višem putu života, promijenimo se i osjetimo radost obdržavanja zapovijedi. Budući da smo Kristovi učenici, veselimo se zbog blagoslova pokajanja i radujemo se kada nam je oprošteno. To postaje dio nas, oblikujući način na koji razmišljamo i osjećamo… Za većinu, pokajanje je tiho i posve privatno, svakodnevno traženje Gospodinove pomoći da se izvrše potrebne promjene.
Za većinu, pokajanje je više putovanje nego događaj koji se događa jednom. Ono nije lako. Promjena je teška. Ona zahtijeva trčanje u vjetar, uzvodno plivanje. Isus je rekao: »Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!« Pokajanje znači okrenuti se od nekih stvari kao što su nepoštenje, oholost, ljutnja i nečiste misli i okrenuti se prema drugim stvarima, kao što su ljubaznost, nesebičnost, strpljenje i duhovnost. To je ponovno okretanje prema Bogu… Pokajanje nas ne samo mijenja, već i blagoslivlja našu obitelj i one koje volimo. S našim pravednim pokajanjem, po Gospodinovom rasporedu, ispružene Spasiteljeve ruke neće samo obuhvatiti nas, nego će se proširiti i u živote naše djece i potomstva. Pokajanje uvijek znači da je pred nama veća sreća.
»Repent… That I May Heal You«, Opći sabor, listopad 2009.